Kineska zbirka: Knjige napravljene od pirinča i slova jestivih boja
Najveći strah u jednom delu Azije oduvek je bio: šta ako glad zakuca na vrata. Čak i najbogatija porodica ne može biti sigurna da neće doći vreme ekstremne krize ili ratova i da se, koliko sutradan, neće naći pred praznom trpezom. Zato su u Kini, ali i u još nekim državama, smislili knjige napravljene na poseban način od pirinča dok su slova ispisana ili štampana takođe prirodnim jestivim bojama.
Tako se knjiga u slučaju gladi, uz dodatak posebnih začina, može pretvoriti u kašu i - pojesti! Nisu naročito ukusne, ali tako bogata porodica s velikom bibliotekom može biti spokojna jer, zapravo, ima i veliko skladište hrane! Kad se ogladni, uvek se može zagristi Šekspir ili neko drugo delo klasične ili pak lake literature, sve zavisi od ličnog izbora. Samo je nezgodno ako je neko previše gladan, pa u brzini umesto knjige od pirinča zagrize knjigu napravljenu od slonovog izmeta... Volim da se našalim s posetiocima Muzeja knjige i putovanja Udruženja Adligat, gde se ovakve knjige čuvaju, pa obično upozoravam da u muzej ne puštamo gladne goste, za svaki slučaj.
Sveštenički rukopis
Kineski sveštenički rukopis dugačak nekoliko metara ispisan je uredno na nizu štapića od bambusa povezanih tkaninom. Ovaj ručni rad čita se na više različitih načina, može da se savija i rasklapa na više načina, a meni je bila najlepša scena kada su ga dvojica Kineza raširila i držala omogućivši tako trećem da ga čita. Ovakve knjige su nekada davno pisane kao bustrafedoni - čitaju se „kao što reka teče“, štapić po štapić, odozgo nadole, pa sledeći odozdo nagore i tako redom, u kontinuitetu. Mnogi stari narodi bi se iznenadili modernim čitanjem, jer zašto gubiti energiju i vreme kad se dođe na kraj reda da se prelazi na početak sledećeg kada se može nastaviti sa čitanjem s kraja novog reda. Naziv takvog čitanja „bustrafedon“ znači oranje volovima. Svako ko ore svoju njivu odlično zna da nije praktično kad se dođe do kraja reda popeti vola i plug na pleća da bi se odneo na početak sledećeg, već se oranje nastavlja u novom redu sa suprotne strane, tu gde se vo zaustavio. Tako je logično i sa čitanjem...
Knjiga kao harmonika
Ovu knjigu sam nabavio tokom mog prvog putovanja Kinom 2006. godine. Tada sam bio student i putovao sam izuzetno skromno. Na šangajskoj pijaci sam ugledao neobičnu knjigu koja se širi kao harmonika: niz štapića s neobičnim kineskim slovima me je očarao. Stavio sam ruku do dna džepa i shvatio: ili ću platiti smeštaj za to veče, ili knjigu. Nisam se mnogo dvoumio, pokupio sam knjigu i odlučio da noćim na ulici. U blizni pijace je predivan park uz reku Huangpu, pritoku najduže azijske reke, moćne Jangce. Kada je noć već pokrila dobro osvetljen grad, legao sam na jednu klupicu na rečnoj promenadi. Nisam stigao ni da zadremam kad mi je prišao ljutiti policajac i pokazao mi da moram odatle da se sklonim. Ubrzo sam shvatio da je noćenje u parkovima zabranjeno i da se moj plan izjalovio. Nekoliko sati sam lutao gradom tražeći ugodno mesto za prenoćište, no u užurbanom gradu koji živi po strogim pravilima to se činilo sve težim. Jedva sam, duboko posle ponoći, u haustoru neke zgrade pronašao dovoljno mirno i mračno mesto gde sam se sklupčao na podu i uspeo malo da odspavam s knjigom u naručju, maštajući o muzeju u kojem će se ona jednog dana naći. Od tada je ovaj neobičan primerak, simbol jedne od najznačajnijih civilizacija planete, njihove borbe i inventivnosti za prenošenje znanja budućim generacijama, videlo više od sto hiljada posetilaca u luksuznim policama Muzeja knjige i putovanja koji je prvi put otvoren za javnost pet godina posle te noći. Posetioci se dive knjizi, njenom izgledu i značaju, ali uglavnom ne znaju na šta ona mene podseća ni kako je nabavljena. Smatram da to nije ni približno važno koliko suština - lepota i istorijski značaj ovog dela, pa kustosi to zato ne pominju na turama.
Kineska zbirka Muzeja knjige i putovanja je izuzetno značajna jer se u njoj nalazi više od pet hiljada publikacija na kineskom jeziku i o Kini. To je jedna od najvećih i najznačajnijih takvih zbirku u regionu. Uz to, u zbirci je i velika kolekcija kineske filatelije i numizmatike. Nekoliko stotina retkih novčanica koje je sakupio jedan srpski ambasador i više hiljada poštanskih maraka koje sam ja skupljao proteklih trideset godina retkost su koja se teško može videti i u Kini. Tokom poseta kineskih diplomata i zvaničnika često se događa da se u našem muzeju, kada im pokažemo ove zbirke - rasplaču. Njihove emocije najveći su nam poklon i dokaz da smo na pravom putu, da sav trud nije bio uzaludan.